U novijim godinama osvrnem se na svoju avanturu u Bangkoku sredinom 1970-ih (a onda opet ranih 1980-ih) i samo odmahnem glavom, pitajući se što smo tada mislili da radimo i koliko smo plitki morali biti da smo bili tako potpuno usredotočeni na prekrasnu tijela i težnja za neprestanim orgazmom. Mislim da su za većinu onih s kojima sam igrao dvije i pol godine 1970-ih hedonistički porivi proizašli iz presjeka nekoliko quot;stvarnostiquot;. Kao društvo, Amerikanci su izašli iz desetljeća nacionalnog hedonizma u obliku djece cvijećahipi generacije koja je sama podigla orgazam i koncept quot;ako pruža zadovoljstvo, učini toquot; na razinu i poželjan i dostižan cilj. Prekrivajući to bilo je to da smo upravo izlazili iz fizički i emocionalno iscrpljujućeg razdoblja Vijetnamskog rata u kojem ne samo da smo patili od depresije poraza (bez obzira na to što je naša vlada pokušala staviti na to), već u kojem, kao i mnogi drugi ratovima, izgubili smo kremu naše generacije - samu našu generaciju, one s kojima smo odrasli i pogrešno pretpostavljali da ćemo s njima ostarjeti.